Pojednostavljeno, taj argumenat izgleda ovako (P = Premisa, Z = Zaključak):

P1) Sve ima svoj uzrok.
P2) Nije logično/razumno prihvatiti beskonačni lanac uzroka (A je uzročeno od B. B je uzročeno od C. C je uzročeno od D... itd. do u beskonačnost)
----------------------------------
(Z1) Stoga mora postojati prvi uzrok, koji nema svoj uzrok.
(Z2) Taj prvi uzrok je Bog.

Pretpostavimo da su premise tačne (istinite) i da prvi zaključak (Z1) je valjan (opravdan) i deduktivan (obavezan). No, tada drugi zaključak (Z2) to (valjan/opravdan, pa ni obavezan/deduktivan) nije. Naime, iz prvog zaključka uopste ne slijedi da je to Bog. Jer, kod prvog zaključka bi to mogao biti i sam svemir (naš univerzum), jedan ili i više bogova, poznati ili nepoznati, neki prirodni zakon, stanovnici svemira itd., mašti kraja nema.

Dakle, kada bi i prihvatili gore navedeni argumenat kao važeći, iz njega se ne može zaključiti da taj je uzrok Bog (i onda naravno da je to baš onaj Bog kakvim ga muslimani pripovjedaju, ili hrišćani (sveto trojstvo), pa i hinduisti, ili ina neka druga sekta itd. itd.) Takvo što je tada preintepretiranje, a upravo takvim trikom se služe teolozi sumnjivih namjera ili i teisticki laici. Dakle, prijelaz sa prvog zaključka ( Z1 ) na drugi zaključak ( Z2 ) se podmeće, jer on uopšte ne slijedi.

Na početku sam rekao pretpostavimo da je prvi zaključak valjan i deduktivan. To sam rekao, jer ni taj prvi zaključak takodje to nije ( Pročitaj opet zaseban prilog: Šta je to deduktivan (obavezan) argumenat? ). Pojasnit` ću i zašto:

Kao prvo:
Prva premisa (P1) je neosnovana. Zbog čega sve mora imati svoj uzrok? Naime, sugerira se, i zamislivo je, da postoji nešto što nije uzročeno. Upravo teolozi i teisti se rado pozivaju na slobodnu volju koja nije uzročena. A, kasnije navode i Boga kao nekog što uzročen nije.

Kao drugo:
Druga premisa (P2) je takođe neosnovana. Logično prihvatljivo jeste predstaviti/zamisliti si beskonačni lanac uzroka. (Primjer: Svemir je vječan, bez početka.) Pored toga, ako je prva premisa istinita/tačna iz toga onda deduktivno slijedi da je taj lanac uzroka beskonačan. Ili drugačije: Ako je (P1) tačno i s time istinito, onda mora postojati beskonačni lanac uzroka.

Kao treće:
Prvi zaključak (Z1) suprostavlja se prvoj premisi (P1). Naime, ako postoji prvi uzrok što nije uzrocen, onda nema baš sve svoj uzrok. Iz toga slijedi da je (P1) netačno, i samim time i zakljucak ne može biti obavezan/deduktivan.

Kao četvrto:
Prvi zaključak (Z1) se takođe suprostavlja i drugoj premisi (P2). Jer, ako Bog je vječan, tada je On sam beskonačni lanac uzroka. Ako se tome suprostavi navod da posljedični princip kauzaliteta (uzrok-posljedica) nije primjenjiv na Boga, tada cijeli argumenat propada. Naime, tada zaključak kauzaliteta koji vodi do Boga nije moguć, jer je moguć samo onda ako i sam Bog podliježe principu kauzaliteta.

Kao peto:
Prva premisa (P1) suprostavlja se drugoj premisi (P2) - ako sve ima svoj uzrok, onda mora postojati beskonačni lanac uzroka. Iz suprostavljenih premisa mogu se proizvoljni (po ćejfu) zaključci izvesti, i upravo ta činjenica se koristi pri ovakvim (ili sličnim) "dokazima". Laicima se s time može imponirati.

Interesantan je i navod u stilu: Sve ima svoj uzrok osim Boga.

U tom navodu je vidljiva tautologija. Naime, uslovljava se prihvatanje onog što se želi dokazati. To je u suštini tvrdnja: "Ako postoji Bog, onda Bog postoji". Dakle, obična tautologija sa logičnim sestarom ( vrtenjem u krug - Pročitaj opet: circulus in demonstrando ) koja je identična slijedećem primjeru: "Istina je, jer Mujo tako kaže. Da je Mujo povjerljiv, to znamo od Sulje. Suljo je povjerljiv, jer i sam Mujo kaže da je to on. Dakle, istina je ono sto Mujo kaže".

Većina kosmoloških argumenata baziraju na toj šemi, te kao takvi se mogu i demontirati. Da bi se gore navedeni argumenat "spasio", potrebno je dokazati da svi navodi (Kao prvo, Kao drugo, ... pa do Kao peto) su pogrešni. Nije dovoljno samo dokazati da je jedan od tih pogrešan.

Zatim, takođe je potrebno dokazati da je "podmetanje" drugog zaključka (Z2) što navodno slijedi iz prvog zaključka (Z1) opravdano, i da je taj Bog baš onaj Bog kakvim ga ova ili ona religija pripovjeda i predstavlja. Dakle, za hrišćane da je to Bog svetog trojstva, za muslimane da je to Bog čiji je miljenik Muhamed, za Jevreje čiji Bog jos uvijek posljednjeg mesiju poslao nije itd., i čije su osobine Pravedan, Milostiv, Svemoguć, Sveznajuć. Neshvatljiv, Nevidljiv i dr.