Slijedeći dokaz koji Mr. Senaid Zajimović u knjizi "TEMELJNE ISTINE VJERE" navodi i koji se najčešće spominje od strane teologa i teista je tzv. kosmološki dokaz:
Takav dokaz je pseudo dokaz (navodni dokaz). Kažem "pseudo dokaz" jer on odavno obezvrijeđen i ispostavljen kao nevaljan i nelogičan. Prvi koji ga je postavio je bio Toma Akvinski.
Argumenat Tome Akvinskog - tačnije: njegov 3. argumenat - možete pogledati u orginalnom latinskom jeziku, kao i prijevodu na njemačkom jeziku, pa i ukaz na logičnu grešku: ovdje. Taj argumenat ne ukazuje na, niti dokazuje, razumu prihvatljivu (logičnu) opciju, već on zavodi i obmanjuje razum na pogrešan put: nelogičnost.
Poslužimo se plastičnim primjerom tog argumenta:
Suljo: Na ruci imaš sat. Otkud ti na ruci sat? Mujo: Kupio sam ga u pradavnici. Suljo: Na moje pitanje si samo djelimično odgovorio. Da bi taj sat kupio u prodavnici, on (sat) je morao odnekud tu doći. Mujo: Iz skladišta su ga donijeli tu. A, u skladište je dospjeo iz fabrike gdje je proizveden. Suljo: Slobodno nastavi. Još uvijek nisi naveo konačnu polaznicu. Mujo: Pa, konačna polaznica je mjesto gdje je napravljen. Suljo: Ne. To nije konačno polazište, odnosno to nije konačni uzrok. Nastavi dalje. Mujo: Kužim. Kupac ga je poželio, urar ga napravio, neko drugi ga je smislio itd. Ali, takvo što ide u beskonačnost. Suljo: Da li to onda znači da ne postoji konačni uzrok za egzistiranje tvojeg sata? Ako ne postoji, tada taj sat ne bi smio da postoji! Mujo: Ali, on egzistira! Na mojoj ruci je. Suljo: Znači, ipak mora postojati konačni uzrok, iako ga mi ne poznajemo. Mujo: Čudan uzrok. Jedan takav uzrok bi morao biti takav uzrok, koji nema svojeg uzroka. Suljo: Da, on (uzrok) je potpuno drugačiji. Taj uzrok je Bog. Mujo: Ti činiš dug lanac obrazloženja kroz prošlost. Kao na jednom lancu si kariku po kariku išao unazad, ali sada tvrdiš da taj lanac ima kraj. Zašto se ne pitaš za uzrok tom lancu? Suljo: Kada bi zadnji (tj. prvi!) uzrok bio kao i ostali uzroci, tada je tvoja primjedba s pravom navedena. No, beskonačni lanac s karikom za karikom ne postoji! Prvi uzrok, nije dio tog lanca. On je uzrok svim uzrocima, a sam uzročen nije. Da je to tako, tome postoji dokaz. Taj dokaz je na tvojoj ruci.
Prva, ujedno i najjasnija greška je pokušaj proizvoljnog prekida beskonačnog lanca uzročnosti sa postuliranjem izmišljenim i proizvoljnim prvim neuzročenim uzrokom kojem se daje ime Bog.
Naime, kada bi pitanje o beskonačnom lancu uzroka bilo opravdano i valjano, tada bi bilo opravdano i valjano postaviti pitanje šta je uzrok Bogu? Ako se nema odgovor (već samo dogmatiziranje u stilu: Tako je i gotovo! Kraj mora biti! On je iznimka, jer je vječan. i sl.), tada to samo pokazuje da je taj beskonačni lanac proizvoljno (prema ćejfu) prekinut. Dok bi odgovor na pitanje šta je uzrok Bogu samo d(p)okazao da On nije početak svemu, već samo dio tog beskonačnog lanca uzroka!
Dakle, spominjanjem Boga kao prvog uzroka se zapravo ne daje odgovor, već je davanje odgovora (rješavanje problema) samo potisnuto unazad. Što znači da nije riješeno. Štaviše, sada se ima i problem (pitanje) više. Naime, kao i na početku još uvijek se ne zna šta je doista početni uzrok tom satu, i k tome još sada imamo i Boga kao nešto što se takođe objasniti i pojasniti mora, ali ne umije.
Jedino rješenje tom problemu je stav da pojašnjenje tom beskonačnom lancu uzroka je nemoguće! Kao ateisti, meni je tu pozicija lakša, jer ja polazim od pretpostavke da je svemir sam svoj uzrok. Ili drugačije: Moj proizvoljni zaključak je prekinut kod nečeg čije je postojanje neupitno: svemir, naš univerzum. Dok, teista ima mnogo težu poziciju: On, ne samo da nema pojašnjenje odakle i kako je svemir nastao (sem u stilu: On reče "budi!" i ono bude.), već i Boga kojeg ne umije objasniti i pojasniti. Naime, za Njega se tvrdi da ničemu sličan nije, da je neshvatljiv, nevidljiv itd.). Dakle, takvim proizvoljnim prekidom i postuliranjem se problem ne rješava, već se po(u)većava.
Identično je i sa navodom da univerzum ne može neprouzročen postojati - ali, ako je nešto neprouzročeno, onda je ono vječno. Ako Bog postoji, onda se već pobija vlastiti navod da ništa ne može postojati neprouzročeno. Tada se naime osporava ta vječnost univerzumu, ali prišiva Bogu. Ili drugačije: Opet problem nije riješen, već samo potisnut unazad i dodaje se nepoznanica više.
Tu je greška "posebnog slučaja": Pokušava se nešto uopšteno pojasniti i objasniti, ali se na kraju konstruiše poseban slučaj da bi se navodno pojasnilo i objasnilo - mada opet se ništa pojasnilo i objasnilo nije. Ili drugačije: Umjesto da se pođe od pretpostavke da je jedini problem "odakle svemir?", ili da se isti već predstavi i ostavi posebnim slučajem tj. iznimkom, pored tog problema se stvara i dodatni "odakle Bog?". Problem univerzuma ima prednost nad problemom Boga: On (univerzum) egzistira sa većom vjerovatnoćom od Boga.
Slijedeća greška je logični sestar (ili vrtenje u krug) - usloviti ono što se želi dokazati. Stoga ovakvi "dokazi" i zvuče plauzibilno. Naime, kada se već uslovljava postojanje Boga, tada pogrešna logika i vodi do Njega, jer je On ionako već uslovljen kao postojeći i kao uzročnik svemu. To vrtenje u krug i čini te greške teško uočljivima. Skeptičarima je mnogo lakše takve greške uočiti i razotkriti.
Kada se otkriju i shvate pogreške u ovakvim "dokazima", tada je jasno da ti "dokazi" ne dovode do spoznaje Božijem postojanju, već suprotno tome.
Tu nije potrebno odlučiti se da li priznati Božije postojanje ili ne. Tu je potrebno odlučiti se da li prihvatiti logiku ili je odbaciti. No, ako se logika (razum) odbacuje, onda je već od samog početka sve bilo bezvrijedno i pogrešno: Tvrditi da je razumom moguće spoznati Božije postojanje, a tu tvrdnju pravdati nelogično, tj. nerazumno.
