Mr. Senaid Zajimović, autor knjige "TEMELJNE ISTINE VJERE", tvrdi da dokazi božijem postojanju postoje. On doslovno kaže: "Dokazati postojanje Boga važno je onima koji do spoznaje dolaze samo putem razuma i opipljivih činjenica. ... Zbog toga, dokaze koje ćemo spomenuti navodimo radi onih kojima još nikako nije jasno postoji li Allah ili ne ili su, pak, u nedoumici koja ih spriječava da spoznaju." ( Citati su preuzeti sa http://www.studio-din.com )

Dakle, ljudima što očekuju dokaze prihvatljive razumu (logično valjane) važno je navesti te dokaze. Ja sam jedan od tih, i stoga bih da se posvetim tim dokazima koje ne navodi samo gospodin Zaimović, već i mnogi drugi teolozi u svojim obraćanjima narodu. Takođe pokušajmo shvatiti zašto će nakon pobijanja istih (tih dokaza) teolozi i teisti u monoteizmu kasnije da se povlače i pravdaju u stilu "Dokaz ne postoji, stoga i vjerujemo. Kada bi dokaz postojao, ne bi bilo potrebno vjerovati. Tada bi to (Njegovo postojanje) znali."

Slažem se. No, ipak se javlja pitanje, zbog čega se onda tvrdi, pa evo i knjige pišu, da dokazi Njegovom postojanju ipak postoje i da je to moguće razumom spoznati i dokazati? Dakle, zašto se isprva tvrdi i navodi da dokazi postoje, a kasnije se vlastiti navodi i tvrdnje obezvrijeđuju i poriču? Odgovore na ova pitanja će u toku ovog pisanja biti postavljeni. Za sada se posvetimo tim dokazima:

Urođen instinkt o postojanju Boga? Hmm, prvo bih da razjasnimo šta je ateizam. Ako je teizam vjera u Boga tj. prisutnost vjerovanja u Njega svemogućega, onda je ateizam nevjera u Boga, odnosno nedostatak tog vjerovanja u nadzemaljsko biće koje je svemoguće. Dakle, teizam je vjera u Boga, ateizam je nevjera u Boga ( a je slog suprotnosti). Ili jednostavnije rečeno: Ateista je neko što kaže: "Ja ne vjerujem u Boga". Ništa više.

Ljude koji tvrde da Bog ne postoji označavamo pozitivnim ateistima (jaki ateizam). Ta pozicija je rijetka. Apsolutna većina ateista jednostavno ne vjeruje u Boga, i takvu poziciju označavamo negativnim ateizmom (slabi ateizam). One što su o Bogu i vjeri razmišljali i nakon toga odbacili tu opciju, nazivamo eksplicitnim ateistima. Ljude koji nikada nisu čuli za spominjanje Boga označavamo implicitnim ateistima. Nekog što smatra da Božije postojanje nije moguće spoznati označavamo agnostičarem. (Gnosis znači "spoznaja", stoga je agnosis nespoznaja.)

Čovjek je, kada se rodi i kada je još dijete, ateista. Ateista je sve dok ga odrastao čovjek ne uputi u ideju da Bog postoji. Ili tačnije rečeno: On je tada implicitni ateista. Dakle, odakle nam ta definicija za ljude što nikad nisu čuli za postojanje Boga, ako im je urođeno to znanje?

No, gospodin Zajimović tvrdi da "jedino urođeni instikt može objasniti stalnu čovjekovu potrebu da u nešto vjeruje. Svaka ljudska zajednica je u nešto vjerovala.". I tu se on poigrava sa dvoznačenjem riječi vjerovanje.

Vjerovanje i vjerovanje je jako različito. Vjerovanje je smatranje/pretpostavljanje ( nije znati ) nečeg kao mogućeg bez neposrednih mogućnosti empirijsko (krunske, neoborive) naučne (dokazive) provjere i izlaganja. Svakodnevno vjerovanje je teoretska pretpostavka nečeg kao mogućeg, dok vjerovanje u religiji (dakle, metafizičko vjerovanje) je ubjeđenost/ubjeđenje u ispravnost nečeg što se vjeruje, koje se čak predstavlja istinom.

Što znači da postoje dvije vrste vjerovanja. Ako pod vjerovanjem podrazumijevamo postavljanje i odbacivanje hipoteza onda svaki čovjek mora vjerovati. Ako pod vjerovanjem podrazumijevamo metafizičko vjerovanje (npr. u Boga), tada svaki čovjek ne mora da vjeruje.

Vjerovanje proističe iz potrebe, odnosno iz neimanja dokaza za ono u/za šta se vjeruje. Mi možemo vjerovati da će sutra kiša padati, ali ako nemamo pojma o meteorologiji niti imamo neoborive informacije o sutrašnjem pretkazanju vremena, tada ne možemo reći da znamo da će sutra padati kiša.

Ako se želi nastupati razumno ili ako se želi argumentirati apeliranjem na razum, tada se ne može svakodnevno vjerovanje poistovjetiti sa vjerovanjem u religiji. Ili drugacije: Ne mogu vjerovanje u Boga poistovjetiti/izjednačiti sa vjerovanjem da će sutra padati kiša. A baš to, se jako često čini kada se diskutuje o Bogu ili religiji. Većinom tu i teisti miješaju i navode. Primjer sa kišom naznačuje da ja smatram mogućim da će sutra kiša pasti, dok onaj što vjeruje u Boga to ne smatra mogućim, već je on ubjeđen u ispravnost tog svojeg vjerovanja (on tvrdi, a ne pretpostavlja, da Bog postoji).

Stoga, ako se želi imati argumentacija prihvatljivog nivoa, onda se ne smiju tu miješati pojmovi. Jedno je znati, drugo je vjerovati (pretpostavljati), a sasvim treće je vjerovati (metafizički) u nešto za šta se nema dokaza (krunskih, empirijskih, neoborivih), ali tvrditi da baš to - je istina i logično opravdano (razumu prihvatljivo).

Postoji milion stvarčica u koje vjerujem ili imam valjan razlog da polazim od ispravnosti ove ili one pretpostavke. što bi značilo: Vjerovanje (u smislu pretpostavke) je potrebno, da bi sebi mnogo toga olakšali. Plastični primjer: Sjedam u auto i započinjem vožnju s njim. Ja vjerujem (tj. pretpostavljam) da će moje auto prevazići taj put bez problema i da neću u njemu nastradati jer će možda rezervoar da eksplodira, ili kočnice da otkažu. Takođe kada želim na nekom igralištu da šutnem neku loptu, ja vjerujem da ću to i moći, odnosno nemam razloga da polazim od pretpostavke da će ta lopta biti od kamena ili od željeza.

Ukoliko imam opravdanu pretpostavku da moje auto neće moći prevazići taj put, da će rezervoar da eksplodira ili kočnice da zakažu, ja se istim koristiti neću dok se te smetnje ne uklone. Takođe neću šutnuti loptu, ako imam opravdanu pretpostavku da je ona od kamena. Ali, bilo bi previše posla kada bih prije svakog korištenja auta provjeravao da li će njegov rezervoar eventualno eksplodirati ili kočnice zakazati, ili osobine stolice prije nego sjednem na nju, ili lopte ili nečeg drugog. Stoga ja vjerujem/pretpostavljam (polazim od normalne/svakodnevne pretpostavke) da će biti ovo ili ono, i sa time mnogo toga sebi olakšavam.

No, to vjerovanje (u smislu pretpostavke) ne možemo poistovjetiti sa metafizičkim vjerovanjem, odnosno vjerovanjem u religiji (gdje se ne pretpostavlja, ili ste možda čuli za - ili čak poznajete - nekog teologa ili teistu koji priznaje da je Bog samo pretpostavka, a njegovo vjerovanje slabo potkrijepljena teorija?).