U našoj svakodnevnici pri argumentacijama se ne spominju sve korištene premise iz kojih izvodimo ovaj ili onaj zaključak. Takvo što naravno nije uvijek i potrebno, a ponekad bi bilo zamorno i dosadno. Stoga, sa obraćanjem nekoj određenoj grupi/publici (kao primjer određene grupe spomenimo doktore, advokate, muslimane, katolike i itd.), mi možemo od grupe kojoj se obraćamo očekivati posjedovanje određenog znanja, i tada nije uslovno navoditi sve premise korištene pri našoj argumentaciji.

Kao primjer takve argumentacije navedimo slijedeći argumenat: Sokrat je smrtan, jer je čovjek. U tom argumentu mi koristimo za naš zaključak i jednu neizrečenu premisu: Svi ljudi su smrtni. Kod pomenutog primjera je ne izrečena premisa ( Svi ljudi su smrtni. ) pretpostavljena i uslovljena kao poznata grupi/publici kojoj se obraćamo. Sa poznavanjem te premise, mi poznajemo i standardnu formu (logični prikaz) toga argumenta: Svi ljudi su smrtni. Sokrat je čovjek, stoga je Sokrat smrtan.

Argumenat u kojem se ne navode sve premise, već se pretpostavljaju i uslovljavaju kao poznate grupi/publici kojoj se obraćamo (dakle, ne izrečene, ali prisutne u umu: en timo), mi nazivamo entimem ( Pogledaj: Eisler, riječnik filozofskih pojmova ). Takvom vrstom argumentacija se najviše koristimo u retorici, stoga možemo reći da je razlika pri logičnoj i retoričnoj formi nekog argumenta samo "tehnička". No, kod takvih argumentacija često dolazi i do nesporazuma.

Uzmimo kao primjer slijedeću argumentaciju: Suljo kaže: Smatram da bi X trebao biti opet predsjednik. Vremena su teška, a X je već 8 godina bio predsjednik. Dok Mujo tome suprostavlja: Smatram da X ne bi trebao biti opet predsjednik. Vremena su teška, a X je već 8 godina bio predsjednik. Oba obrazloženja argumenata su identična, iako potvrđuju dvije suprotne izjave (trebao bi, ne bi trebao), a razlog je jednostavan:

Obje argumentacije (obrazloženja navoda) koriste dva različita (ne izgovorena) argumenta. U suštini Suljin argumenat glasi Kada su vremena teška, tada predsjednika ne bi trebali mijenjati., kod Muje je suprotan. Za analizu argumentacije je potrebno imati sve ne izgovorene premise ili argumente, one su tada od velike važnosti, jer često dovode do nesporazuma, a i sporni su sadržaj.

Takođe u polju našeg znanja i naših nastupa rijetko šta možemo sa apsolutnom sigurnošću tvrditi, jer uvijek se može desiti i suprotno. Dakle, često možemo činiti samo izjave sa nekom vjerovatnoćom da je ovo ili ono zaista ovako ili onako. Kao primjer navedimo slijedeći argumenat: Političaru X ne smijemo ništa vjerovati, jer se upravo nalazi u predizbornoj kampanji. Takvu argumentaciju ne možemo potpuno odbaciti, ali ipak možemo osporiti njen apsolutizam (ništa ne vjerovati).

Naime, nije uvjetno očekivati da političari samo lažu u predizbornim kampanjama. Stoga bi gore navedeni argumenat pravilno glasio ovako: Političari u predizbornim kampanjama često lažu. X je političar i nalazi se u predizbornoj kampanji, stoga je sa određenom vjerovatnoćom opravdano očekivati da i on laže. Iz navedenih premisa je zaključak logično valjano izveden, ali on garantira samo neku (ne)određenu vjerovatnoću istinitosti, jer i njene premise imaju samo (ne)određenu vjerovatnoću iste.

( Pročitaj zaseban prilog: Pogreške argumentacija. )